SPREMNOST DJETETA ZA POLAZAK U ŠKOLU

Polazak u školu predstavlja veliku promjenu u životu djeteta, ali i roditelja. Dijete ulazi u svijet koji se po mnogočemu razlikuje od života u obitelji i vrtiću, a uspješno snalaženje u školi ovisi o spremnosti djeteta za polazak u školu, tj. o cjelovitom odgoju i obrazovanju te razvoju kompetencija od najranije dobi.

ELEMENTI DJETETOVE SPREMNOSTI ZA POLAZAK U ŠKOLU

Spremnost za školu kombinacija je različitih sposobnosti, vještina, znanja, navika i motivacije koja omogućuje djetetu uspješno svladavanje propisanog nastavnog plana i programa. Razvoj djeteta i spremnost za školu rezultat je međudjelovanja urođenih psihofizičkih potencijala, materijalnog okruženja u kojem dijete odrasta (prostor, predmeti, igračke, zvukovi…) te socijalne okoline (emocionalni odnosi, komunikacija, interakcija s roditeljima, braćom i sestrama, vršnjacima) i različitih poticaja koje okolina stvara (odlasci u prirodu, odlasci u muzeje, kazališta, knjižnice, dostupnost različitih pozitivnih medijskih utjecaja i sl.).

Djetetov razvoj uključuje razvoj motorike, spoznaje, govora, emocionalni razvoj, socijalni razvoj, razvoj igre te razvoj likovnih i glazbenih sposobnosti. Dakle, spremnost za školu možemo promatrati prije svega kroz:

• tjelesnu spremnost i psihomotoričku koordinaciju – određena visina i težina, primjerena snaga mišića i tjelesna izdržljivost, pravilno sjedenje, stajanje i kretanje, fina pokretljivost pojedinih mišića, odnosno uspostavljena ravnoteža i koordinacija pokreta cijelog tijela (hodanje, trčanje, skakanje, bacanje, hvatanje, penjanje…), fleksibilnost šake i prstiju (brzina i preciznost izvođenja jednostavnih motoričkih radnji – umetanje, nizanje, slaganje, gađanje u cilj i sl.), veća spretnost i preferirana upotreba ruke, oka i noge jedne strane tijela, razvijenost fine motorike (baratanje olovkom, škarama i drugim predmetima), razvijena osjetila (posebno vid i sluh), usvojene navike hranjenja, spavanja te uspostavljena kontrola fizioloških potreba…

• intelektualne sposobnosti – znatiželja, opažanje i spoznavanje sebe i svijeta oko sebe kroz sva osjetila, primjerena pažnja i koncentracija, razumijevanje pravila, ograničenja, verbalnih naloga, klasifikacija prema boji, veličini, obliku i sl., uočavanje sličnosti i razlika te uzročno-posljedičnih veza između stvari i pojava, shvaćanje količinskih, vremenskih i prostornih odnosa, poimanje značenja broja, prepoznavanje i imenovanje boja, pamćenje i reproduciranje kraće priče, pjesmice i sl., znanje o sebi, obitelji, okolini…

• komunikaciju i jezično-govorne sposobnosti – pravilan izgovor svih glasova, gramatički ispravan govor, iniciranje i održavanje komunikacije, slušanje i razumijevanje govora drugih, slušanje, praćenje i razumijevanje uputa, razumijevanje i izvršavanje trostrukog naloga, imenovanje i opisivanje predmeta, pojava, radnji, prepričavanje u logičkom slijedu, priopćavanje vlastitih misli i potreba, usvojena glasovna analiza i sinteza…

• emocionalni i socijalni razvoj – prepoznavanje i imenovanje svojih i tuđih osjećaja, samoregulacija emocija, mogućnost odgađanja zadovoljenja vlastitih potreba, spremnost za odvajanje od roditelja i samostalno funkcioniranje, sposobnost vrednovanja vlastitih postignuća, upornost u obavljanju aktivnosti i podnošenje neuspjeha, uspješno ostvarivanje komunikacije s vršnjacima i odraslima, samostalnost i suradnja, usvojenost društvenih normi ponašanja, nenasilno rješavanje konfliktnih situacija, samostalnost u brizi za sebe, spremnost na preuzimanje manjih obveza, svjesnost o potencijalnim opasnostima…

• motivaciju i interes za učenje i školske aktivnosti – ulaganje primjerene količine truda za izvršavanje zadane aktivnosti, upornost i ne odustajanje kod pojave prvih teškoća, ispitivanje ili samostalno istraživanje područja vlastitog interesa…

ŠTO SE RADI U VRTIĆU KAKO BI SE DIJETE USPJEŠNO PRIPREMILO ZA ŠKOLU?

Cilj djelovanja odgojitelja u odgojno-obrazovnom radu s djecom je poticanje razvoja tjelesnih, spoznajnih, emocionalnih i socijalnih potencijala djeteta te zadovoljavanje djetetovih prava, interesa i razvojnih potreba, poticanje razvoja pozitivne slike o sebi, poticanje samostalnosti i razvoj komunikacijskih vještina potrebnih za nove oblike učenja i snalaženje u novim situacijama. Navedene ciljeve odgojitelji ostvaruju kroz individualni pristup te učenje kroz igru, uvažavanje specifičnosti i različitosti svakog pojedinog djeteta te uvažavajući eventualne razvojne teškoće i posebne potrebe djeteta.

Tijekom odgojno-obrazovnog rada u vrtiću:

• igraju se razne igre za jačanje cijelog tijela i usavršavanje osnovnih oblika kretanja (hodanje, trčanje, penjanje, skakanje…)

• potiče se razumijevanje jezika i razvoj verbalnih sposobnosti

• potiče se razvoj fine motorike ruku i grafomotoričkih vještina – što je jako važno za pripremu ruke za pisanje

• nude se djeci razni poticaji i materijali koji ih potiču na igre slovima i brojevima

• sastavljaju se riječi od slogova i glasova te se rastavljaju riječi na slogove i glasove; slušaju se i prepričavaju priče, izmišljaju se priče, pjesme, brojalice….

• potiče se djecu na razvijanje i primjenu matematičkog mišljenja u rješavanju problema, u različitim aktivnostima i svakodnevnim situacijama

• dogovaraju se pravila i djeca se navikavaju na njihovo pridržavanje

• zadovoljavaju se djetetovi aktualni interesi, podržava se njihova spontanost i inicijativnost

• djeca se navikavaju na samostalnost u hranjenju, odijevanju, brizi o sebi

• djeca uče kako se zauzeti za sebe, ali pri tome poštujući druge; uče kako reći što žele, a što ne žele

• jača se djetetova pozitivna slika o sebi i vlastitim sposobnostima

• dijete se potiče da ono što osjeća, opaža i doživljava izrazi na različite načine (glazbom, riječju, pokretom, likovnim ili scenskim izrazom)

• rješavaju se zadaci u različitim radnim listićima

ŠTO MOGU UČINITI RODITELJI?

Prije svega, nije potrebno učiti dijete čitati i pisati prije polaska u školu, već je bolja priprema za školu putem igara i aktivnosti u kojima dijete mora upotrijebiti svoju ruku i prstiće kako bi usvojilo specifične:

• grafomotoričke vještine – koje su preduvjet za usvajanje vještine pisanja (poticati pravilno držanje olovke, razvijanje fine motorike šake i prstiju, vježbanje okulomotorne koordinacije, precrtavanje…)

• predčitačke vještine – koje su preduvjet za usvajanje vještine čitanja (prepoznavanje i stvaranje rime, poticanje interesa za slova, prepoznavanje i imenovanje prvog ili zadnjeg glasa u riječi, povezivanje slogova i glasova u riječi i rastavljanje riječi na slogove i glasove, razumijevanje ispričane priče, jednostavno prepričavanje…)

• predmatematičke vještine – koje su preduvjet za razvijanje znanja koja su potrebna za razumijevanje matematike (odnosi u prostoru (unutra-vani, gore-dolje, ispod-iznad, ispred-iza…), uspoređivanje i odnosi između predmeta (veće-manje, dugačko-kratko, teže-lakše…), svojstva predmeta (crven-plav, mekan-tvrd, topao-hladan…), razumijevanje količine (jesu li skupine predmeta jednake ili je jedna skupina veća ili manja), razvrstavanje, mehaničko brojanje, brojanje pridruživanjem, prepoznavanje brojaka i pridruživanje brojaka količini i sl.)

Osim toga, roditelji mogu:

• vježbati opažanje i promatranje te usmjeravanje pažnje i održavanje koncentracije

• postupno pripremati dijete na promjene koje ga očekuju prelaskom iz vrtića u školu

• razvijati kod djeteta pozitivan stav prema školi. Ne govoriti pred djetetom negativno o školi i školskim obvezama.

• razgovarati s djetetom o njegovim osjećajima vezanima uz školu (što ga plaši, veseli, rastužuje…)

• poticati samostalnost i biti dosljedni u odnosu prema djetetovim obvezama – u stvaranju radnih navika – neka dijete uvijek samostalno posprema igračke, odijeva se i obuva, hrani, pere zube…

• poticati razvoj kulturno-higijenskih navika (pri jelu, odijevanju, korištenju toaleta, pranju i brisanju ruku, u brizi za svoje stvari…)

• naučiti neke važne stvari: ime i prezime (svoje i roditelja), adresu i broj telefona, siguran put od kuće do škole…

• poticati dijete na izvršavanje zadataka do kraja – poticati upornost

• pohvaliti dijete za sve pozitivno što napravi, ali još važnije – što pokuša napraviti; ukoliko je dijete pogriješilo, treba pohvaliti pokušaj, no ukazati i na pogrešku – poticati djetetovo samopoštovanje i dobro mišljenje o sebi

• izbjegavati oštre kritike i kazne – one samo produbljuju osjećaj neuspjeha te pojačavaju strah od pogreške ili kazne

• uvažavati osobitosti svog djeteta – poticati one aktivnosti u kojima je dijete uspješno jer se na taj način jača njegovo samopouzdanje te se stvara motivacija i poticaj za one aktivnosti u kojima je dijete manje uspješno

• obogatiti iskustvo svog djeteta – voditi ga u obilazak grada, muzeja, kazališta, sela i prirode; igrati društvene igre i igre s pravilima, razgovarati i propitivati o događajima u djetetovoj okolini

• kada dijete doživi nesporazum ili svađu s vršnjacima, razgovarati s njim o tome i pomoći mu da samo dođe do najboljeg rješenja situacije. Nikako ne rješavati sve umjesto djeteta!

U obiteljskoj atmosferi važno je stvarati ozračje sigurnosti i prihvaćanja djeteta te prihvaćati pogreške kao normalan dio razvoja i učenja, bez ruganja i omalovažavanja te uz odsustvo oštre kritike i nezadovoljstva.

Također, jednom kada dijete krene u školu, ne smije se zaboraviti da je i nadalje za razvoj djeteta neophodna igra! Igra je djetetova stalna potreba koja ne prestaje pripremom za školu i polaskom u školu. U igri dijete najlakše uči, opušta se i zabavlja, razvija ponašanje usmjereno cilju, razvija motoriku, maštu, koncentraciju, mišljenje, obogaćuje govor, usavršava vještine komunikacije i osjeća se dobro.

Dragi roditelji,

polazak u školu normalan je slijed događaja, nije ga potrebno previše naglašavati, ali niti zanemarivati njegovu važnost.

Potičite interes djeteta za školom, izgrađujte i potičite pozitivan stav djeteta prema školi i nikada ne plašite dijete školom!

I ono najvažnije,

neprestano naglašavajte djetetu da Vaša roditeljska ljubav prema njemu ne ovisi o njegovom školskom uspjehu!

Sretno!